PSIHIJATRIJA

Posebno smo ponosni na liječnički tim koji svojim znanjem, stručnošću i iskustvom za naše pacijente osigurava vrhunsku medicinsku uslugu.

PSIHIJATRIJA

Psihijatrija- Poliklinika Neuron

Moderna psihijatrija temelji se na kombinaciji najsuvremenijih znanstvenih, osobito neurofarmakoloških spoznaja i cjelovitog pristupa bolesniku kao osobi u njegovom socijalnom okolišu.

Psihijatri koji djeluju na Poliklinici Neuron uključeni su u brojne znanstveno-istraživačke projekte, ali jednako su tako aktivni i u svakodnevnoj kliničkoj praksi, u neposrednom kontaktu s bolesnikom.

Zbroj njihovog kliničkog iskustva i znanstvene izvrsnosti jamči vrhunsku psihijatrijsku skrb. U radu primjenjujemo interdisciplinarni pristup te surađujemo s neurolozima, radiolozima i psiholozima.

U Poliklinici Neuron provodimo:

Psihijatrijski pregled se najčešće odvija kroz razgovor sa psihijatrom, tijekom kojeg se u ozračju povjerenja zajedničkim radom nastoji što bolje upoznati pacijentove poteškoće, okolnosti koje su do njih dovele, važne činjenice iz prošlosti povezane s aktualnim poteškoćama, kao i sve druge činjenice koje su bitne za kvalitetno dijagnosticiranje stanja i primjenu odgovarajućih terapijskih postupaka.

Pregled psihijatra je potreban kod postojanja psihičkih smetnji koje remete naš doživljaj dobrog psihičkog zdravlja, komunikaciju s drugim ljudima i sprečavaju nas u postizanju željenog uspjeha u obitelji, na radnom mjestu, u školi i dr.

Najčešće se radi o stanjima koje je većina ljudi u stanju prepoznati kod sebe i drugih ljudi, poput napetosti, uznemirenosti, zabrinutosti, tjeskobe, napadaja panike, straha, misli i postupaka za koje vjerujemo da nismo u stanju sami kontrolirati, poteškoća usnivanja, učestalih buđenja, naglašenog osjećaja umora, bezvoljnosti, nesposobnosti osjećanja sreće i zadovoljstva, nezainteresiranosti za zbivanja u okruženju, poremećaja koncentracije, poteškoća zapamćivanja i prisjećanja, bržeg mentalnog zamora, smanjenja ukupnih intelektualnih sposobnosti, moguće pojačane potrebe za uzimanjem lijekova, cigareta, alkohola ili drugih psihoaktivnih tvari.

U manjem broju slučajeva radi se o psihičkim poremećajima kod kojih neke osobe nisu u stanju same prepoznati svoje psihičke poteškoće ili negiraju postojanje evidentnih psihičkih poteškoća, a iste se najčešće očituju u poremećenom doživljaju realiteta, neuobičajenim idejama, mogućim slušnim ili vidnim halucinacijama odnosno obmanama, upadljivim poremećajem govora i ponašanja, gubitkom kontrole nad postupcima, ovisnošću o raznim psihoaktivnim tvarima, težim poremećajima radnog i socijalnog funkcioniranja, protupravnim ponašanjem i sl.

Ponekad se radi i o tjelesnim poremećajima kod nekih osoba za koje se pretragama ne uspijeva pronaći organski uzrok bolesti. To se često viđa kod osoba kod kojih poremećaj psihičkog funkcioniranja ima naglašenu ulogu u nastanku i intenzitetu simptoma pojedinih stanja poput gastritisa, ulceroznog kolitisa, ulkusne bolesti, astme, migrene, pruritusa, poremećaja srčanog ritma, povišenog krvnog tlaka i dr.

Što je psihologijsko testiranje?

Psihologijsko testiranje odnosi se na skup postupaka kojim se određuje stupanj izraženosti određenih osobina, sposobnosti i vještina kod jednog ili više pojedinaca. Psihologijski testovi su provjerena, objektivna i pouzdana metoda mjerenja koja predviđa najvjerojatnije ponašanje osobe u određenim situacijama.

Na Poliklinici Neuron psihologijsko testiranje obavljamo u svrhu kliničke psihodijagnostike. U okviru kliničke psihodijagnostike primjenjujemo psihodijagnostička sredstva kako bismo što bolje procijenili određenu osobu, njeno doživljavanje, mišljenje i ponašanje (osobito ona neprilagođena) te kako bi joj se mogla pružiti adekvatna psihološka ili psihijatrijska pomoć.

Psihologijsko testiranje pruža uvid u intelektualne sposobnosti, osobine ličnosti i specifične vještine određene osobe. Međutim, testovi su rijetko jedini kriterij po kojem se osobe procjenjuju. Oni obično, uz intervju, predstavljaju jedan od značajnijih izvora podataka.

Što je važno znati prije i prilikom psihologijskog testiranja?

Testovi inteligencije vremenski su ograničeni, stoga je prilikom njihovog rješavanja važno raditi što brže i što točnije.

U testovima inteligencije jasno je određeno što se smatra točnim odgovorom, dok u drugim testovima, poput upitnika ličnosti ili inventara interesa, nema točnih i netočnih odgovora.

Pri ispunjavanju upitnika ličnosti pokušajte biti što iskreniji i manje se prikazivati na socijalno poželjan ili socijalno nepoželjan način. Naime, velik broj upitnika ličnosti sadrži ljestvicu davanja socijalno poželjnih i nepoželjnih odgovora koja će registrirati u kojoj su mjeri vaši odgovori iskreni.

S obzirom da testiranje iziskuje koncentraciju i određeni intelektualni napor, na testiranje pokušajte doći odmorni i naspavani.

Svakako ponesite naočale, ako ih inače koristite!

Psihoterapija je tretman problema emocionalne prirode psihološkim putem u kojem psihoterapeut uspostavlja profesionalan terapijski odnos i koristi stručne postupke u svrhu uklanjanja, modificiranja ili ublažavanja intenziteta postojećih psihičkih simptoma ili poteškoća neke osobe. Psihoterapija pokriva široki spektar pristupa i metoda temeljenih na utvrđenim teorijama,  metodologijama i istraživanjima.

Ljudi mogu tražiti pomoć psihoterapeuta zbog specifičnih razloga, poput trauma iz ranog djetinjstva, poremećaja prehrane, psihosomatskih stanja, suicidalnih misli, posttraumatskog stresnog poremećaja, opsesivnog ponašanja ili fobičnih anksioznosti.

U neki drugim situacijama, klijenti traže pomoć zbog osjećaja depresije ili anksioznosti, zbog poteškoća s koncentracijom, nezadovoljstva na poslu ili nemogućnosti da oforme zadovoljavajuće odnose. No, vrijednost psihoterapije nije ograničena samo na one sa psihičkim problemima.

Mnogi ljudi koji imaju iskustva s osjećajima praznine ili besmisla u svojim životima ili koji traže veći osjećaj ispunjenja, mogu profitirati od psihoterapije. Psihoterapija može služiti odraslima, adolescentima, djeci, parovima i obiteljima.

U svakom slučaju, znati ćemo da bi nam dobro došla pomoć psihoterapeuta ako problem ne uspijevamo riješiti sami ili uz pomoć obitelji i prijatelja, ako imamo problem koji traje duže vrijeme ili ako na bilo kojem polju života ne funkcioniramo na način na koji bismo željeli.

Odnos s psihoterapeutom ključni je element svake psihoterapije. Psihoterapeut nudi povjerljivo i privatno okruženje u kojem se na siguran način mogu istraživati i prorađivati teška iskustva. Trenutna teorijska i empirijska istraživanja potvrđuju važnost psihoterapijskog odnosa kao ključnog faktora koji utječe na uspješnost psihoterapije.

Psihoterapijske seanse mogu

  • biti jedan-na-jedan
  • uključivati partnera ili člana obitelji
  • biti grupne

Osobito se ponosimo našim radom s oboljelima od:

Depresija je poremećaj kojeg karakterizira dugotrajna tuga, nesposobnost uživanja u ranije ugodnim stvarima ili aktivnostima i duševna bol. Depresija utječe na obavljanje najjednostavnijih svakodnevnih zadataka, ponekad s razornim posljedicama za odnose s obitelji i prijateljima, radne odnose, financije i opću funkcionalnost. Da bi se postavila dijagnoza depresije odnosno depresivne epizode, ovi simptomi trebaju trajati najmanje 2 tjedna.
Ljudi koji boluju od depresije vrlo često imaju i neke od sljedećih simptoma:

  • manjak energije
  • promjene apetita
  • nesanicu ili preveliku potrebu za snom
  • povećanu tjeskobu ili zabrinutost
  • smanjenu koncentraciju
  • neodlučnost
  • nemir
  • osjećaj bezvrijednosti, krivnje ili beznađa
  • misli o samoozljeđivanju ili suicidu

Rizik od razvoja depresije se povećava sa stresom, traumatskim životnim događajima kao što su smrt voljene osobe ili prekid veze, fizičkim bolestima, problemima uzrokovanim konzumacijom alkohola ili droge, siromaštvom, nezaposlenošću, nepravilnom prehranom i nedovoljnom tjelesnom aktivnošću. Kod nekih osoba postoji i genetska, urođena predispozicija za razvoj depresije.

Depresija je poremećaj koji pogađa ljude svih dobnih skupina, svih društvenih slojeva i svih zemalja svijeta, te nije znak slabosti. Ona povećava rizik razvoja drugih bolesti kao što su dijabetes i kardiovaskularne bolesti, a depresija koja se javlja kod žene nakon poroda može utjecati na razvoj novorođenčeta.

Stigma i diskriminacija koje prate mentalne bolesti, uključujući depresiju, dovode do kasnijeg prepoznavanja problema i odgađaju traženje pomoći, zbog čega liječenje traje dulje, a može doći i do težih posljedica kao što je samoubojstvo. Depresija je ozbiljan duševni poremećaj koji se mora liječiti. Ona zahtijeva liječenje jer utječe na cjelokupni život bolesnika, a ako se ne liječi, sve se više pogoršava.

Anksioznost kao stanje nesigurnosti i straha, koji proizlazi iz očekivanja realnog ili izmišljenog prijetećeg događaja, često šteti svakodnevnom fizičkom i psihičkom funkcioniranju. Iako je svatko ponekad tjeskoban, kada takva “zabrinutost” počne ozbiljno narušavati normalno funkcioniranje, tada govorimo o anksioznom poremećaju.

Simptomi anksioznosti:

Kognitivni simptomi anksioznosti su:

  • zabrinutost,
  • teškoće u koncentraciji,
  • teškoće u pamćenju,
  • negativna očekivanja,
  • negativna razmišljanja o sebi i trenutnoj situaciji,
  • problemi s prisjećanjem,
  • kognitivne konfuzije,
  • zastrašujuće fantazije,
  • netolerancija na nejasnoće

Emocionalni simptomi anksioznosti su:

  • neugoda i nemir,
  • neizvjesnost i iščekivanje,
  • uplašenost, nervoza i napetost,
  • prisutnost raznih strahova,
  • strah od gubitka kontrole,
  • depersonalizacija,
  • osjećaj sputanosti,
  • razdražljivost.

Tjelesni simptomi anksioznosti su:

  • respiratorni – osjećaj gušenja i nedostatka zraka, ubrzano disanje,
  • kardiovaskularni – tahikardija, palpitacije, povećani krvni tlak, crvenilo ili bljedilo,
  • promjene na koži – promjene u temperaturi kože, crvenilo,
  • mišićni – tremor, mišićna tenzija, mišićni grčevi, drhtanje,
  • gastrointestinalni – abdominalna bol, mučnina, proljev, povraćanje,
  • glavobolja, vrtoglavica i osjećaj nesvjestice,
  • bolovi u prsima i iscrpljenost,
  • nesanica i noćne more,
  • učestalo mokrenje.

Bihevioralni simptomi anksioznosti su:

  • izbjegavanja situacija i osoba koje izazivaju anksioznost,
  • sramežljivost, povučenost i nesigurnost u socijalnim kontaktima,
  • izrazita aktivnost ili pasivnost.

S obzirom na to da je svaka osoba jedinstvena, vrsta, broj, intenzitet, trajanje i učestalost simptoma razlikuje se od osobe do osobe. Na primjer, jedna osoba može imati samo nekoliko blagih simptoma, dok druga može imati većinu simptoma anksioznosti i to vrlo snažnog intenziteta.

Panični poremećaj karakterizira pojava paničnih napadaja koji se mogu javiti spontano i bez nekog jasnog povoda, ali i neposredno po izlaganju određenoj stresnoj situaciji. Za postavljanje dijagnoze paničnog poremećaja potrebna je prisutnost najmanje jednog paničnog napadaja mjesečno.

Panični napadaji

Panični napadaji mogu biti prisutni u svim anksioznim poremećajima – paničnom poremećaju, socijalnoj fobiji, posttraumatskom stresnom poremećaju te akutnom stresnom poremećaju. U paničnom poremećaju karakteristična je pojava napadaja koji se mogu javiti spontano i bez nekog vanjskog precipitirajućeg čimbenika (neočekivani – bez povoda), ali se mogu javiti i neposredno po izlaganju određenoj situaciji (situacijski ograničeni).

Također, panični napadaji se mogu javiti nakon izlaganja osobe određenoj stresnoj situaciji ili okidaču, ali nisu nepromjenljivo vezani za situaciju i ne javljaju se obvezno trenutačno po izlaganju osobe situaciji (situacijski predisponirani panični napadi).

Kako izgleda panični napadaj

Najznačajnije obilježje paničnog napadaja je kratkotrajno razdoblje intenzivnog straha ili nelagode koja je udružena sa somatskim i kognitivnim simptomima. Somatski simptomi uključuju palpitacije (lupanje srca), znojenje, drhtanje, osjećaj nedostatka zraka, osjećaj gušenja, bol i nelagoda u prsima, mučnina, vrtoglavica ili ošamućenost, derealizacija ili depersonalizacija, strah od gubitka kontrole ili strah da će poludjeti, strah od smrti, parestezije i navala osjećaja topline ili hladnoće. Napadaj počinje brzo, dostiže vrhunac za 10 minuta i često je praćen osjećajem propasti. Osobe kojima se javio panični napadaj opisuju strah kao iznimno intenzivan te navode potrebu da pobjegnu s mjesta gdje se napadaj javlja.

Dijagnoza paničnog poremećaja

Za postavljanje dijagnoze potrebna je prisutnost najmanje jednog paničnog napadaja mjesečno te osjećaj zabrinutosti oko mogućih posljedica paničnog napadaja, kao i značajno izmijenjeno ponašanje povezano s napadajima. Treba biti oprezan pri postavljanju dijagnoze paničnog poremećaja jer neka zdravstvena stanja kao što su hipertireoza, hiperparatireoza, feokromocitom, vestibularne disfunkcije i srčane smetnje (npr. aritmija, supraventikularna tahikardija) mogu uzrokovati panične napadaje. Treba voditi računa o tome da se panični napadaji mogu javiti u okviru sindroma ustezanja, mogu biti povezani s uzimanjem teofilina i kofeina, ali i zlouporabom amfetamina ili kokaina.

Kako nastaje panični poremećaj

Osobe koje su ga doživjele opisuju panični napadaj kao da dolazi “iz vedra neba”, no budući da su psihološki okidači nesvjesni, često tek kroz psihoterapijski rad dolazimo do uvida u njihove uzroke.

Zbog prisutnosti brojnih tjelesnih simptoma osobe koje su doživjele panični napadaj nerijetko isprva obavljaju različite somatske pretrage, od rutinskih, do složenijih, odlaze na internističke i neurološke preglede, te za to vrijeme propuštaju pravovremeni početak liječenja.

Liječenje paničnog poremećaja nikako se ne bi smjelo ograničiti na pružanje prve pomoći tijekom panične atake, a bez planiranja ciljanog i kontinuiranog liječenja.

U liječenju paničnog poremećaja smatra se najučinkovitijom kombinacija farmakoterapije i psihoterapije (npr. kognitivno-bihevioralna psihoterapija).

U farmakoterapiji, tj. terapiji lijekovima, koristi se kombinacija anksiolitika i antidepresiva. Od antidepresiva najčešće se uključuju tzv. selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, a od anksiolitika benzodiazepini,  čija se doza prilagođava težini kliničke slike. Nakon smirivanja simptoma, tj. ublažavanja i redukcije intenziteta paničnih napada, doza anksiolitika postupno se smanjuje, , a nastavlja se terapija održavanja antidepresivom. Veoma je važno liječenje provoditi dovoljno dugo jer prerano isključivanje medikacije često dovodi do recidiva, tj. ponovnog javljanja napada.

Cilj kognitivno-bihevioralne terapije je razjasniti pacijentu pogrešno interpretiranje tjelesnih simptoma pri paničnom napadaju te djelovati na izbjegavajuće ponašanje postupnim izlaganjem situacijama koje su dovele do napadaja. Također su korisne vježbe relaksacije kao i vježbe pravilnog disanja, uz umjerenost u fizičkim aktivnostima.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) spada u skupinu anksioznih poremećaja, a karakteriziran je pojavom opsesivnih misli i kompulzivnih radnji. Ljudi koji pate od ovog poremećaja shvaćaju iracionalnost svojih postupaka i doživljavaju ih neugodnim, ali ih ne mogu spriječiti. Shodno tome, svi aspekti života mogu biti zahvaćeni (posao, škola, međuljudski odnosi), a mnoge aktivnosti ograničene.

Što je to opsesivno-kompulzivni poremećaj?

Osoba s opsesivno-kompulzivnim poremećajem može patiti od opsesija ili kompulzija, a može istovremeno imati i obje komponente ovog poremećaja.

Opsesije su mentalni događaji koji se javljaju u obliku nametajućih misli, osjećaja ili ideja, dok se kompulzije odnose na ponašanje pri kojem se ne može kontrolirati ponavljanje određenih radnji (brojanje, provjeravanje, izbjegavanje).

Kompulzivne radnje obično nastaju kao reakcija na opsesivne misli s ciljem redukcije anksioznosti. Primjerice, ako osoba vanjski svijet doživljava izvorom zaraze i pri tome razvije strah od dobivanja zarazne bolesti, kompulzivnom radnjom opetovanog pranja ruku će pokušati smanjiti napetost povezanu s mogućnošću da se zarazi. Iako kompulzivne radnje u osnovi jesu pokušaj smanjenja anksioznosti, rezultat je često sasvim suprotan pa je one mogu još dodatno pojačati. Zbog ovoga se razvije začarani krug iz kojeg osoba teško izlazi bez stručne pomoći.

Simptomi i klinička slika

Glavno obilježje opsesivno-kompulzivnog poremećaja su opsesije i kompulzije, najčešće u kombinaciji jednih s drugima. Opsesije su misli, osjećaji i ideje kojima se pacijent ne može oduprijeti, a istovremeno ga čine tjeskobnim. Kompulzije su svojevrsni odgovor na opsesije i pokušaj da se smanji tjeskoba. Iako je svjestan nesvrsishodnosti ovih radnji, pacijent ih ne može kontrolirati. Najčešće opsesije povezane s opsesivno-kompulzivnim poremećajem su:

  • Strah od zaraze – ovakvi pacijenti pate od intenzivnog straha da će u kontaktu s vanjskim svijetom oboljeti od neke zarazne bolesti. Zbog toga učestalo peru ruke, ponekad do te mjere da površinski sloj kože bude oštećen. U ekstremnim situacijama zbog ovog straha uopće ne izlaze iz svojih stanova.
  • Patološka sumnja – pacijenti koji razviju patološku sumnju skloni su sve provjeravati više puta jer je ova sumnja često povezana sa strahom od prijeteće opasnosti. Primjerice, osoba će se vratiti nekoliko puta u stan kako bi provjerila da li je isključila glačalo ili plin.
  • Nametajuće misli – u ovom obrascu ponašanja opsesije nisu praćene kompulzijama, a obično se odnose na agresivne ideje ili ideje povezane sa seksualnošću ili nekim tabuom. Primjerice, majka može imati strah da će ozlijediti svoje dijete, no može se javiti i strah od samoozljeđivanja.
  • Sklonost simetriji – pacijenti skloni simetriji teže tome da stvari oko njih budu poredane na strogo određen način. Skloni su perfekcionizmu zbog kojeg im jednostavne radnje poput brijanja ili jela mogu trajati satima. Kao odgovor na ovu opsesiju razviju kompulzivne radnje kojima stvari redaju sukladno toj svojoj unutarnjoj potrebi. Primjerice, mogu u trgovini mijenjati raspored proizvoda na polici jer im smeta način na koji su složeni.

Treba naglasiti kako se ne može svako provjeravanje proglasiti kompulzijom. Mnogima se, naime, može dogoditi da se vrate i dva puta provjere jesu li zaključali vrata ili isključili glačalo. Ono što osobu oboljelu od opsesivno-kompulzivnog poremećaja razlikuje od ovakvog bezazlenog provjeravanja jesu sljedeće činjenice:

  • oboljeli se ne mogu oduprijeti ovim opsesivnim mislima i kompulzivnim radnjama iako su svjesni njihove iracionalnosti
  • na ovakve aktivnosti troše značajnu količinu vremena
  • bavljenje opsesivnim mislima i kompulzivnim radnjama bitno narušava njihovo svakodnevno funkcioniranje

Liječenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja

U liječenju se koriste lijekovi i psihoterapija, a najbolji rezultati postižu se kombinacijom ova dva pristupa. Kako se opsesivno-kompulzivni poremećaj često javlja istovremeno s drugim psihičkim bolestima, kod izbora načina liječenja treba uzeti u obzir i taj drugi poremećaj i njegove simptome.

Lijekovi iz skupine antidepresiva su se pokazali učinkovitim u reduciranju simptoma opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Danas se najčešće koriste inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI).. Ukoliko se ne postigne dobar rezultat s antidepresivima, kao druga linija terapije u obzir dolaze i antipsihotici. Kada se terapija jednom uvede, važno je ne prekidati je naglo i bez dogovora s liječnikom, budući da nagli prekid uzimanja lijeka može pogoršati simptome ovog poremećaja.

Od psihoterapijskih pristupa najboljom se pokazala kognitivno-bihevioralna terapija i to metoda izlaganja i prevencije odgovora. U ovom postupku pacijenta se izlaže situaciji koja ga čini opsesivnim i istovremeno se traži od njega da se suzdrži od kompulzivne radnje koju bi inače u toj situaciji izvodio. Ako pacijent, recimo, pati od straha da će se zaraziti i opsesivnog pranja ruku, zamoli ga se da dodirne vrata u nekom javnom prostoru te da nakon toga pokuša ne oprati ruke. Ukoliko pacijent izdrži ovu situaciju, tjeskoba će postupno sama nestati ili će se reducirati. Na ovaj način pacijenti uče da im ne trebaju rituali kako bi se riješili tjeskobe te da donekle mogu imati kontrolu nad svojim smetnjama. Studije pokazuju da se ovom metodom na neki način mozak “utrenira” na novi obrazac ponašanja, što dovodi do redukcije simptoma.

Izraz fobija (od grč. phobos – strah, bijeg) odnosi se na skupinu simptoma iracionalnih i onesposobljavajućih strahova uzrokovanih određenim predmetima, osobama ili situacijama. Fobije pripadaju u anksiozne poremećaje. Uz postojeći strah dolazi i jaka potreba izbjegavanja zastrašujućih situacija, što pak može izazvati ozbiljne probleme u svakodnevnom funkcioniranju. Odrasli ljudi koji pate od neke fobije svjesni su da je strah pretjeran i nerazuman, ali svejedno ga nisu u stanju svladati.

Vrste i simptomi fobija

Neke od najčešće spominjanih i najpoznatijih fobija su klaustrofobija (strah od zatvorenih prostora), akrofobija (strah od visina), agorafobija (strah od otvorenih prostora), dentofobija (strah od zubara), ksenofobija (strah od neznanaca i stranaca).

Specifične fobije ponekad se mogu vezati uz neki traumatski događaj (poput ugriza psa ili zmije), iako mnoge od njih nastaju bez nekog očitog uzroka. Izlaganje određenom objektu ili situaciji kod osobe koja pati od fobije uzrokuje osjećaj jake tjeskobe i nervoze ili pak potpuno izbjegavanje situacije ili objekta. Ovisno o tome kojega se objekta ili situacije osoba plaši, postoje mnogi različiti oblici specifičnih fobija, uključujući:

  • Društvene fobije – predstavljaju kombinaciju pretjerane samosvijesti, straha od javnog poniženja i straha od negativne kritike od strane drugih ljudi. Osobe koje pate od društvene fobije često izbjegavaju susrete s većim skupinama ljudi, razgovore u javnosti, izlaske u restorane. Javni nastupi kod njih izazivaju tešku tjeskobu koja, ako se ne liječi, može prerasti u ozbiljnu depresiju i probleme s funkcioniranjem u društvu.
  • Agorafobija – vrlo se često javlja kod ljudi koji imaju problema s paničnim poremećajem. Agorafobija uključuje strah od izlaska iz kuće, strah od samoće i od situacija iz kojih se ne može brzo pobjeći ili potražiti pomoć (poput vožnje liftom ili prostorije pune ljudi). Ova vrsta fobije može postati ozbiljna do te mjere da osobe u potpunosti izbjegavaju izlazak iz kuće.
  • Životinjske fobije: strah od pasa, zmija, insekata ili miševa. Životinjske fobije su među najčešćim specifičnim fobijama;
  • Situacijske fobije: uključuju specifične situacije, poput letenja zrakoplovom, vožnje automobilom, prelaska preko mosta, prolaza tunelom ili boravka u zatvorenim prostorima;
  • Fobije prirodnog okoliša: strah od visine, oluja ili vode;
  • Fobije krvi-injekcije-ozljeda: strah od ozljede, prizora krvi ili invazivnih medicinskih zahvata, poput vađenja krvi ili injekcija;
  • Ostale fobije: strah od padova, glasnih zvukova ili kostimiranih osoba, poput klaunova.

Najčešći znakovi i simptomi fobije uključuju sljedeće:

Trajan, iracionalni strah od određenih predmeta, objekata, aktivnosti ili situacija;

Trenutna pojava tjeskobe kod izlaganja objektu straha, čak i ako se radi samo o razmišljanju o određenom objektu ili gledanju slike;

Neodoljiva želja za izbjegavanjem onoga čega se bojite;

Smanjena mogućnost funkcioniranja u određenim situacijama zbog strahova.

Osim navedenih simptoma, osoba koja je izložena predmetu njenog straha vjerojatno će osjetiti paniku i njene popratne simptome, poput znojenja, brzog rada srca, želju za izbjegavanjem, poteškoće s disanjem i izraženu tjeskobu. U nekim slučajevima, tjeskobni osjećaji mogu se javiti čak i kada predmet straha nije pred vama, već samo očekujete susret s onim čega se bojite. Primjerice, osoba koja se boji pasa oklijevat će s izlaskom u šetnju, jer bi mogla putem naići na nekog psa. Fobije se najčešće pojavljuju u djetinjstvu i tijekom odrastanja, no mogu se pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi.

Nešto je češća pojava fobija kod žena nego kod muškaraca. Specifične fobije kod djece su česte, ali s vremenom nestaju, dok kod odraslih traju dulje nego kod djece i često se javljaju iznenada.

Samo 20 % fobija u odraslih ljudi nestaje samo od sebe, bez ikakvog liječenja. Neke od najčešće spominjanih i najpoznatijih fobija su klaustrofobija (strah od zatvorenih prostora), akrofobija (strah od visina), agorafobija (strah od otvorenih prostora), dentofobija (strah od zubara), ksenofobija (strah od neznanaca i stranaca). Postoji zaista velik broj, stotine različitih vrsta fobija. Za mnoge od njih mnogi ljudi nisu niti čuli. Neke od neobičnijih fobija su dendrofobija (strah od drveća), tekstofobija (strah od određenih tkanina), verbofobija (strah od riječi) itd.

 

Kako se riješiti straha?

Većina ljudi koji pate od određene fobije posjete liječnika tek kada su simptomi fobije vrlo ozbiljni i smanjuju mogućnost normalnog svakodnevnog funkcioniranja. Liječenje fobije ovisi o izraženosti simptoma. Neke fobije moguće je u potpunosti izliječiti, dok neke nikada u potpunosti ne budu izliječene. Ipak, čak i ako je neki oblik teže fobije nemoguće u potpunosti iskorijeniti, osobe koje pate od tog poremećaja mogu naučiti živjeti s njima i normalno funkcionirati u društvu. U liječenju fobije uglavnom se koristi kombinacija lijekova i kognitivno-bihevioralne terapije.

Kognitivno-bihevioralna terapija u liječenju opsesivno-kompulzivnog poremećaja naglasak stavlja na desenzibilizaciju i izlaganje objektu straha. Postupno i ponavljano izlaganje predmetu ili situacijama koje nas plaše mogu pomoći u svladavanju straha. Primjerice, ako se bojimo letenja, liječenje bi moglo uključivati razmišljanje o letenju, pa zatim pregledavanje fotografija zrakoplova, odlaska u zračnu luku, sjedenje u avionu, dok ne dostignemo konačni cilj – putovanje zrakoplovom.

Kognitivno-bihevioralnom terapijom uz psihologa ili psihijatra učimo načine kojima se možemo nositi sa strahom i gledišta s kojih možemo gledati na objekt straha. Učimo o predmetima straha i utjecajima koje oni i pojedine situacije mogu imati na naš život. Poseban naglasak stavlja se na razvijanje kontrole misli i osjećaja. Uz desenzibilizaciju i kognitivno-bihevioralno liječenje, često se koriste i određeni lijekovi koji mogu smanjiti tjeskobu i pomoći u smirivanju osobe. Lijekovi koji se koriste u liječenju fobija mogu se podijeliti u tri skupine:

  • Beta-adrenergički blokatori – djeluju tako da blokiraju stimulirajući učinak adrenalina. Adrenalin stimulira pojačan rad srca, povišenje krvnog tlaka, lupanje srca i drhtanje glasa i udova.
  • Antidepresivi- smanjuju tjeskobu. Danas se najviše koriste selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina, koji djeluju na serotonin, neurotransmiter u mozgu za koji se vjeruje da djeluje na raspoloženje.
  • Sedativi/anksiolitici – benzodiazepini smanjuju količinu tjeskobe i tako pomažu opuštanju. Treba ih uzimati s oprezom budući da mogu uzrokovati ovisnost. Najbolje ih je uzimati povremeno i kroz kratke periode vremena.

Poremećaj prilagodbe

Poremećaji prilagođavanja su skupina stanja koja se mogu pojaviti uslijed nošenja sa stresnim životnim događajima, poput ​​smrti voljene osobe, problema u vezi ili otpuštanje s posla. Dok se svi susreću sa stresom, neki ljudi imaju problema s nošenjem s određenim stresorima.

Nemogućnost prilagođavanja stresnom događaju može uzrokovati jedan ili više težih psiholoških, a ponekad čak i tjelesnih simptoma.

Prepoznavanje simptoma poremećaja prilagodbe

Mentalni i tjelesni simptomi povezani s poremećajem prilagođavanja obično se javljaju tijekom ili neposredno nakon što osoba doživi stresni događaj. Iako poremećaj ne traje duže od šest mjeseci, simptomi se mogu nastaviti ako stresor nije uklonjen. Neki ljudi imaju samo jedan simptom, dok se kod drugih može javiti više simptoma.

Mentalni simptomi poremećaja prilagodbe mogu uključivati:

  • buntovne ili impulzivne radnje
  • anksioznost
  • osjećaji tuge, beznađa ili zarobljenosti
  • plakanje
  • povučenost
  • nedostatak koncentracije
  • gubitak samopoštovanja
  • suicidalne misli

Tjelesni simptomi poremećaja prilagodbe mogu uključivati:

  • nesanicu
  • trzanje mišića ili drhtanje
  • umor
  • tjelesnu bol
  • lošu probavu

Poremećaji prilagodbe mogu imati različite kliničke slike:

Poremećaj prilagodbe s depresivnim raspoloženjem

Ljudi kojima je dijagnosticiran ovaj poremećaj prilagođavanja imaju tendenciju da osjećaju tugu i beznađe, manjak uživanja u aktivnostima u kojima su ranije uživali.

Poremećaj prilagodbe uz anksioznost

Simptomi povezani s poremećajem prilagodbe s anksioznošću uključuju osjećaj preopterećenosti, tjeskobe i zabrinutosti. Osobe s ovim poremećajem mogu također imati problema s koncentracijom i pamćenjem.

Poremećaj prilagodbe s miješanom anksioznošću i depresivnim raspoloženjem

Osobe s ovakvim poremećajem prilagođavanja doživljavaju i depresiju i anksioznost.

Poremećaj prilagodbe s poremećajem ponašanja

Simptomi ove vrste poremećaja prilagođavanja uglavnom uključuju različite oblike problema u ponašanju.

Poremećaj prilagodbe s miješanim poremećajem emocija i ponašanja

Simptomi povezani s ovom vrstom poremećaja prilagodbe uključuju depresiju, anksioznost i probleme u ponašanju.

Poremećaj prilagodbe neodređen

Oni kojima je dijagnosticiran neodređeni poremećaj prilagodbe imaju simptome koji nisu povezani s ostalim vrstama poremećaja prilagodbe. Oni često uključuju tjelesne simptome ili probleme u socijalnim odnosima, u školi ili na poslu.

Što uzrokuje poremećaje prilagodbe?

Različiti stresni događaji mogu uzrokovati poremećaj prilagodbe. Kao neki od uobičajenih uzroka navode se:

  • smrt člana obitelji ili prijatelja
  • razvod
  • velike životne promjene
  • bolest ili zdravstveni problem
  • preseljenje
  • prirodne katastrofe
  • financijski problemi

Tipični uzroci poremećaja prilagodbe u dječjoj i adolescentnoj dobi uključuju:

  • obiteljske probleme
  • probleme u školi
  • probleme u odnosima s vršnjacima
  • Probleme vezane uz vlastitu seksualnost

Kako se liječi poremećaj prilagodbe?

Dužina liječenja ovisi o prirodi i intenzitetu stresnog događaja koji je prethodio poremećaju prilagodbe, o osobinama pojedinca koji se nosi sa stresnim događajem te terapijskom pristupu.

Terapija

Psihoterapija je primarni tretman poremećaja prilagodbe. Terapeut klijentu nudi svoju emocionalnu podršku, pomaže mu razumjeti uzroke poremećaja te ga uči kako da razvije vještine za suočavanje s budućim stresnim situacijama. Često je već to dovoljno da se klijent počne osjećati znatno bolje i povrati svoju funkcionalnost. U slučajevima kada to nije dovoljno, u liječenje se,  po preporuci psihijatra, mogu uključiti i lijekovi. Kombinacija psihoterapije i lijekova pokazala se kao najučinkovitiji pristup u liječenju većine psihičkih poremećaja.

Izgledi za oporavak od poremećaja prilagodbe su dobri, ako se s liječenjem započne na vrijeme i ako se koristi adekvatan terapijski pristup.

Farmakoterapija

U liječenju poremećaja prilagodbe lijekovi se koriste za ublažavanje simptoma poput nesanice, depresije i anksioznosti. Ovi lijekovi uključuju:

  • benzodiazepini, poput lorazepama (Lorsilan) i alprazolama (Xanax)
  • SSRI ili SNRI, poput sertralina (Zoloft) ili venlafaksina (Velafax)

Somatoformni poremećaji su psihički poremećaji karakterizirani brojnim tjelesnim simptomima i tegobama. U njih ubrajamo: konverzivni poremećaj, somatizaciju, poremećaj osjeta bola, poremećaj sheme vlastitog tijela i hipohondriju.

Bolesnici se obično ne javljaju odmah psihijatra, zbog dominantno tjelesnih simptoma, već provedu poduže vrijeme u obavljanju dijagnostičkih pretraga koje ne pokazuju tjelesni uzrok njihova stanja. Upravo je prepoznavanje ovog poremećaja od presudne važnosti, jer ako se zaista radi o somatoformnom poremećaju, u interesu je bolesnika da se što prije započne s adekvatnim psihijatrijskim liječenjem.

U razgovoru i radu s oboljelima od somatoformnog poremećaja potrebno je puno pažnje i strpljenja. Treba svakako naglasiti da bolesnikovi simptomi nisu „izmišljeni“ nego stvarni, samo je liječenje drugačije u odnosu na ostale tjelesne bolesti.

Somatoformni poremećaji predstavljaju izazov u terapijskom smislu, jer su oboljeli teško prihvaćaju psihološku komponentnu svoga stanja. Najučinkovitijim pristupom pokazala se kognitivno-bihevioralna terapija koja stavlja naglasak na promjenu u načinu razmišljanja i ponašanja koja uzrokuju ili održavaju tjelesne simptome. Po potrebi, koristi se i farmakoterapija, najčešće lijekovi iz skupine antidepresiva.

Što je demencija?

Demencija je sindrom globalnog i progresivnog oštećenja stečenih kognitivnih sposobnosti, prouzročen organskom bolešću središnjeg živčanog sustava, pri očuvanoj svijesti, u kojem su posebno oštećene sposobnosti pamćenja, učenja, apstraktnog mišljenja, orijentacije i poimanja vidno-prostornih odnosa. Funkcija mozga u demenciji biva toliko oslabljena da narušava svakodnevno funkcioniranje oboljele osobe.

Zbog čega dolazi do demencije?

Propadanje intelektualnih sposobnosti može se javiti uz bolesti moždanih krvnih žila, kao i kod traumatskih ozljeda mozga. Međutim, sve se više smatra da je većina demencija miješanog uzroka. Većina demencija ima postupan i nezaustavljiv tijek jer se javljaju kao posljedica napredujućih oštećenja mozga. Tako je i kod jedne od poznatijih vrsta demencije, one u Alzheimerovoj bolesti.  Iako točan mehanizam nastanka oštećenja moždanih stanica kod Alzheimerove bolesti nije sasvim razjašnjen, većina znanstvenika se slaže da je posredovan nakupljanjem patoloških proteina (beta-amiloidni plakovi i tau-čvorovi) u i između živčanih stanica.

Nažalost, lijekovi kojima su se nastojali ukloniti nakupine patoloških proteina iz mozga te u čiji je razvoj uloženo mnogo nade i novaca nisu se pokazali dovoljno učinkovitima.

Nedovoljno se naglašava da prekomjerna konzumacija alkohola može doprinijeti razvoju demencije. Alkohol izravnim toksičnim djelovanjem i neizravno (deficit vitamina, česte traume glave, poremećaji zgrušavanja krvi i krvarenja) oštećuje mozak pa na taj način dovodi do demencije koja je (suprotno uobičajenom vjerovanju) često i ireverzibilna i težeg stupnja.

Koji su simptomi demencije?

Rani simptomi demencije nalikuju depresiji, ali razlikovanje ova dva stanja je ključno za daljnji pristup oboljeloj osobi.

Određeni, istina mali broj demencija može se izliječiti, što znači da oboljela osoba može ponovno funkcionirati kao i prije nastupa oštećenja. To je i glavni razlog zbog čega je nužno što ranije, odmah kada se primijete smetnje pamćenja i drugi simptomi, provesti ciljane preglede koji ukazuju na potencijalno izlječive uzroke propadanja spoznajnih funkcija.

Tu spadaju metabolički poremećaji (endokrinološki poremećaji, manjak vitamina, zatajenje bubrega i jetre), upalne bolesti mozga (autoimune bolesti, infekcije), tumori mozga i hematomi, neki oblici epilepsije, trovanja i porast tlaka u lubanjskoj šupljini.

Simptomi koji prethode razvijenoj bolesti su promjene osobnosti, sumnjičavost, postupan gubitak interesa, nagle promjene raspoloženja i razdražljivost, te smetnje spavanja vrlo rano u tijeku bolesti. Ovi simptomi lako se zamijene sa simptomima depresije, ali razlikovanje početne demencije od depresije je ključno, s obzirom da se depresija u većini slučajeva može zadovoljavajuće liječiti. Međutim, depresija se često javlja i kod dementne osobe te dodatno pogoršava ionako narušeno funkcioniranje.

To znači da se u svakom slučaju poremećaji raspoloženja moraju prepoznati i što ranije započeti s liječenjem.

U kasnijim fazama bolesti javljaju se, ovisno o tipu demencije, i drugi simptomi poput halucinacija, smetnji gutanja i motoričkih oštećenja. Zbog njih oboljeli postaje vezan uz krevet i sasvim ovisan o tuđoj pomoći.

Dijagnostički algoritam

Temelj za otkrivanje demencije i dalje predstavljaju anamneza (vrlo često od članova obitelji) te detaljan (psihijatrijski, internistički i neurološki) pregled.

Danas postoje brojne i istančane dijagnostičke metode za otkrivanje oštećenja mozga (primjerice CT, MR, fMR, PET, SPECT) i uzroka demencije. Ipak, temelj za otkrivanje bolesti i dalje predstavljaju anamneza (zbog opisanih smetnji često je dobivena od članova obitelj) i detaljan (psihijatrijski, internistički i neurološki) pregled. Laboratorijskim pretragama krvi mogu se otkriti potencijalno reverzibilni uzroci demencije (krvna slika, elektroliti, glukoza, jetreni enzimi, bubrežna funkcija, hormoni štitne i nadbubrežne žlijezde, serološki testovi za sifilis, HIV i boreliju, razina folata, homocisteina i vitamina B12).

Pregledom cerebrospinalne tekućine mogu se otkriti upalni uzroci i bio markeri za Alzheimerovu bolest. Razvijene su i metode kojom se mogu odrediti i bio markeri u krvi što je daleko manje invazivno i zahtjevno. Izraženost bolesti, odnosno stupanj kognitivnog oštećenja najčešće se kvantificira jednostavnim i brzim testom Mini Mental State Examination (MMSE).

Liječenje demencije

Za liječenje demencije postoji više lijekova. Inhibitori acetilkolinesteraze su donepezil, rivastigmin i galantamin koji povećavaju dostupnost acetilkolina, neurotransmitera koji nedostaje kod svih demencija. Memantin je jedinstveni antidementiv, složenog mehanizma djelovanja koji se primjenjuje u uznapredovaloj fazi bolesti.

Spomenuti lijekovi usporavaju napredovanje bolesti i odgađaju gubitak neovisnosti te smještaj oboljelog u instituciju. Također smanjuju potrebu za dodatnim psihijatrijskim lijekovima kao što su antipsihotici i stabilizatori raspoloženja koji u starijoj populaciji mogu imati ozbiljne nuspojave. Na taj način ne smanjuju se samo troškove zbrinjavanja oboljelog već, što je najvažnije, popravljaju kvalitetu i njegovog života i života obitelji.

Iako se primarno koriste za liječenje oboljelih od Alzheimerove bolesti, pokazali su se učinkovitima i kod drugih oblika demencije (primjerice, rivastigmin je dobar izbor u terapiji demencije kod Parkinsonove bolesti).

Mogućnosti prevencije

Dobar životni standard, uravnotežena prehrana, fizička i mentalna aktivnost, bogat društveni život, stimulativni okoliš i zdrav san su glavne mjere u borbi protiv demencije.

Demencija ima iste čimbenike rizika kao i kardiovaskularne bolesti (pušenje, pretilost, visoki krvni tlak, neregulirana šećerna bolest, visoke masnoće u krvi) pa se njihovom kontrolom umanjuje i rizik nastanka demencija. Često se nailazi na uzrečicu “ono što je dobro za srce, dobro je i za mozak”. Čekajući pronalaženje lijeka, dobar životni standard, uravnotežena prehrana, fizička i mentalna aktivnost, bogat društveni život, stimulativni okoliš i zdrav san se shodno tome čine razumnim strategijama u borbi protiv demencija.

Cjeloživotno učenje također odgađa kognitivno propadanje. Ljudi s višim stupnjem naobrazbe (dakle, s većom tzv. kognitivnom rezervom) obolijevaju kasnije. Viši stupanj edukacije ne umanjuje nakupljanje plakova patoloških proteina, već se takvi ljudi bolje nose s oštećenjem, odnosno učinkovitije kompenziraju oštećenja. Osim formalnog školovanja, kognitivna rezerva može se graditi mentalno zahtjevnim aktivnostima poput učenja sviranja novog instrumenta ili učenja novog jezika.

I društveno bogat život čini se djeluje zaštitno.

Istraživanja su nedvosmisleno pokazala i povoljan zaštitni učinak fizičke aktivnosti: ljudi koji vježbaju, starenjem manje intelektualno propadaju. Sretna okolnost je što naš, mediteranski način života (prehrana, obrazac aktivnosti, “siesta” iza ručka, čak umjerena izloženost suncu) izgleda djeluju zaštitno. Iako novi epidemiološki podaci nisu tako crni, društvo mora biti spremno skrbiti za sve veći broj starijih osoba – pa tako i starijih osoba s kognitivnim oštećenjima.

prof.dr.sc. Neven Henigsberg, dr.med.

specijalist psihijatrije

subspecijalist biologijske psihijatrije
suradnik za znanstvena i klinička ispitivanja

Petra Kalember, dr. sc.

specijalist psihijatrije

subspecijalist biologijske psihijatrije

Branka Bartolić Spajić, prof. psihologije

klinički psiholog